loudtalks loudtalks – ad alta voce – glasno

Danas je uskrs, hrišcanski praznik koji danas, na isti dan, proslavljaju i katolici i pravoslavci. Povremeno se dešava da se i kalendari usklade.  Današnji dan bi trebao biti dan uskrsnuća, što bi ukratko značilo da bi našim tijelima trebao dati duhovna krila.

Bilo bi lijepo da je tako ali to nije slučaj.

To nije tako iz mnogo razloga i zbog činjenice da su religije, prije svega, potrošački i slavljenički ritual. Nije i zbog toga što je onaj koji bi trebao biti duhovni vođa od duha napravio bezličnu masu kojoj nedostaje ljubav.

Protekle sedmice su bile u znaku optužbi, poricanja i zapaljive odbrane i za tadića i za ratzingera. Za prvoga je to bila deklaracija o srebrenici a za drugoga odbrana crkve od pedofilskih skandala. U obadva slučaja radi se o zločinu propusta. Suptilan i rafinirani, advokatski način da se negira, opstruira, blokira.

Dakle, na ovu uskršnju nedelju tadić i ratzinger, vođe i šefovi država, kao da su zaboravili razloge svoga postojanja i uloge i propustili jednu priliku. Ogromnu priliku da budu duhovne vođe svojih naroda.

Prvi je isuviše oklijevao sa donošenjem deklaracije koja je mogla biti izglasana o strane tadasnja vodece partije u parlamentu. Deklaracija koja bi možda bila prihvatljiva i arhitektama srbijanskih nevolja ostavljajući u agoniji narod u uobičajenoj pantomimi “ko ima više mrtvih”. Tadić se pokazao u svjetlu površnosti iz kojeg će se teško izvući. On koji je trebao biti vodstvo srbije i naroda, koji je morao i mogao iskupiti taj isti narod, učinio je sve da bi ga ponovo uglavio u mreže raznih mila, dodika itd.

Ono što se moralo desiti nije se desilo! I nije toliko bitno da li će se koristiti tabuizirana riječ “genocid” već se radi o tome da je izdao vlastitu misiju. Kao rob dualističkog mišljenja našeg društva manevrisao je sa predodređenim i ograničenim fondom riječi pokazujući da je hrabrost funkcija direktno proporcionalna političkoj viziji, a ona tadićeva je definitivno usidrena u prosječnom diplomatskom oportunizmu kojim kupuje otkup grijeha na tržištu političke arene. Tadić bi da otvori vrata evrope srbiji ali to čini izbjegavajući konfrontaciju sa stvarnim nosiocima moći.

Sedmice oklijevanja i propusta koje su prethodile ovom izglasavanju najbolji su dokaz utilitarizma bez bilo kakve etike. Deklaracija o srebrenici je trebala da bude priznanje i osuda zločina, ali i više od toga je trebala biti oslobađajući akt za građane srbije, ono što čini razliku između onih koji su zločin naredili i izvršili sa jedne i naroda sa druge strane. Deklaracija je mogla biti iskorištena kao osuda onoga što se desilo u ime naroda ali što nisu učinili građani/ke srbije već neki od njih, koristeći pritom simboliku naroda i zloupotrijebljavajući propagandu masovnih medija.

Tadić nije uspjeo, nije položio ispit, prešutio je krivnju političke elite devedesetih godina. Izbjegao je političku odgovornost onoga koji sjedi u kontrolnoj sobi i odlučuje, gomilajući žive ljude srbije protiv duhova srebrenice. Mogao je postati duhovni vođa svog naroda i truditi se da se spoje simboličko i istorijsko, međutim, umjesto toga, on je ostao osrednji političar, šef države koji razmišlja u centimetrima i gramima ustupaka, priznanja i negiranja.

Upravo u tom svome neuspjehu on susreće ratzingera, katoličkog papu koji je na svoj način također iznevjerio svoju ulogu duhovnog i etičkog vodiča i razotkrio se onakvim kakav jeste, vladar jedne ovozemaljske države prezauzet izbjegavanjem optužbi koji se služi svojim diplomatskim imunitetom. Njegova odbrana je u maniru najbolje diplomatske tradicije šefova država sa osiguranim ovozemaljskim imunitetom. Sada njegova svetost naširoko istražuje i cjepidlači oko toga da je li znao ili nije i u kolikoj mjeri. O tome koliko je i kako pokušavao učiniti da se to spriječi. Sramotan neuspjeh za nekoga čija je uloga u tome da nadahnjuje i štiti slabije.

Ratzinger nas je podsjetio na Borgiu i korumpirane pape sa svojim premještanjem svećenika pedofila sa jednog mjesta na drugo, praveći tako samo distancu između žrtava iz prošlosti i onih koji će tek postati žrtve. Pedofilija u italiji, francuskoj, sad-u, irskoj, njemačkoj… svuda u crkvama. Zlo koje je prepoznato i negirano, i papa Ratzinger umjesto da se pokloni pred žrtvama i kaže: “izdao sam svoje poslanje da služim nemoćne i ponižene” ili da ponudi ostavku na svoj mandat, da proširi optužbe, on se umjesto toga služi sveštenskom advokaturom kako bi odbranio sebe i sveštenstvo. Godine i decenije vladanja papinske komisije predstavljaju radno vrijeme posvećeno minimaliziranju i sakrivanju. Predstavljaju traženje formula i riječi kojima bi se spriječilo kažnjavanje onih koji su počinili ne samo grijeh već i zločin koji prepoznaje pravosuđe svih katoličkih država na svijetu.

Tako njegova svetost još jednom minimalizira, još jednom razdvaja sebe od krivaca ne uspjevajući u potpunosti stati na stranu žrtve. Neće se otvoriti sveštenske arhive, neće se saznati sve i neće papa vratiti mandat koji je dobio od klera i od naroda crkve. Zakloniće se iza proslave uskrsa fingirajući božiju riječ.

I evo ih danas i zauvijek u sjećanjima i istoriji, Tadić i Ratzinger zajedno dijele svako svoj neuspjeh. Neuspjeh ispred istorije vlastitih naroda. Neuspjeh onih koji nisu znali iskoristiti priliku i upotrijebiti riječi da bi napravili distinkciju između dobrog i lošeg, označiti razliku između žrtve i zlostavljača.

Tadić je izdao narod srbije uvjerivši ga kako se nesloga oko deklaracije odnosi na tabuiziranu riječ “genocid”, maskirajući tako jedan puno veći tabu u srbiji, a to je osuda srpske političke klase devedesetih godina prošlog vijeka. Ljudi sa imenima, prezimenima i moćima koji su od srpskog naroda napravili bezličnu masu zarobljenu unutar okvira koji ih generalizira i prikazuje kao loš narod. Masu koja služi kao štit onih koji su zaista odgovorni.

Ratzinger je izdao vjernike. Pokazao je lice crkve koje nije vjera već religija koja više drži do svoje hijerarhije nego do naroda. Umjesto da ponudi svoj mandat i poput uskrslog krista preuzme na sebe grijehe korumpiranog klera a ispred žrtava prizna vlastitu nesposobnost, Ratzinger se odriče uloge duhovnog vođe ponašajući se poput bilo kojeg osrednjeg šefa države u borbi da odbrani svoj ured i svoje službenike, ostavljajući žrtvama i medijima formalne izjave solidarnosti i pokajanja. Profitirajući pritom na otkupu grijeha u perfektnom papinskom stilu.

Dakle, sretan uskrs propuštenih prilika

hvala denzla na prevodu i strpljenje 🙂