loudtalks loudtalks – ad alta voce – glasno

mi žene.
ja žena…
možda,
ponekad,
privremeno.

bilo bi lijepo zaustaviti se ovdje. i misliti da sam nešto rekla. da sam poruku poslala i da je poruka stigla tamo gdje je trebala, osobama koje su trebale da tu poruku cuju i razumiju. ali nije tako. znam ja da nije tako.

u pitanju je ženska javna riječ. riječ podrške. podrške koje nema. i uistinu nema. ili kad je ima sporadična je i upitna.

svaki put kad se ženska javna riječ podrške pojavi na sceni, odmah je jasno koliko puta je šutila. koliko puta je nije ni bilo.
ta tišina postaje toliko relevantna i jaka da uspijeva generirati kontra-val koji ruši tu jedinu datu žensku javnu riječ.

i opet smo na početku, u stvari malo iza, početak malo ispod nule. javni prostor će odmah reagovati i praviti listu svih slučajeva tišine koje su se do tada desile. i sada možemo mi, mogu ja kao pojedinka obrazložiti svoju tišinu. mogu ja reći sebi i drugima gdje sam bila taj dan, kako nisam znala, mogla, reći, pisati… mogu ali nije to to.

nije u pitanju moja tišina, nisam u pitanju ja nego mi. onaj kolektivni mi koji u BiH nevjerojatno efikasno ubija sve sto može.

samo ženski-mi ne ubija, bolje rečeno ubija, ali u tišini. da!, kolektivitet žene postoji, ali kao tišina, i kao tišina savršeno uspjeva ubiti sve, posebno onu rijetku žensku javnu rijeć koja povremeno izađe na vidjelo.

da budem jasna i glasna moj problem nije tišina. nego ženska-javna-riječ- podrške koja treba da bude stalno prisutna i dostupna.

jasno je da ne može postojati kolektivna riječ ako ne postoji individualna, osobna, lična. put do kolektivne ženske javne riječi prolazi kroz nas, mene.

kad moja riječ postane prvenstveno javna iz stajalište ženske solidarnosti i podrške, kad ja budem sestra u političkom smislu, kada moja rijeć bude prepoznatjivi dio sebe u svima nama, onda će moja individualnost biti sustinski dio onog temelja kolektiviteta koje samo sestrinstvo može dati.

pisanje su inspirisale: Duška Jurišić i mail Borke Rudić

h-vale