loudtalks loudtalks – ad alta voce – glasno

Sjedim u kinu, međunarodni dan ljudskih prava. Kasno popodne, gledaću dva dokumentarca…  Osam na veče. Projekcija je prošla, gledala sam dvije priče: prva je bila o žrtvama, druga o poćiniocima.

Mogle su biti spekularne, simetrične, crno/bjelo; dobro/zlo. Mogle su predstaviti mnogo toga, ali nisu, u stvari jesu, ali ono sto su predstavile nije mi se svidjelo. Nije u pitanju neka estetika nego bol, čista bol i manjak politike i etike brige.

E sada iz početka. Žrte su bile osobe koje su preživjele logor, koje su preživjele silovanje, mučenje, i ponovo silovanje i ponovo mučenje. Žrtve ostaju bez imena ali nakon projekcije u razgovoru s autorima, dobijemo assurance da su pripadale svim narodima, kao da je nešto relevantno….

U zadnjem kadru, bez imena gledamo u njih a one/i gledaju u svoj bol i nema uzdignute glave.

Sledeći su pocinioci … ubili su od 25 do 200 ljudi, vodi se rasprava o njihovim pravima. Svoje djelo su priznali i neko od njih se kaje za te gluposti  urađene u mladosti.
Bitan detalj, nisu htjeli da se njihovo lice prikaže i dobili su tu zaštitu. Sutra, ako ih sretnemo na ulici necemo ih prepoznati, oni ce šetati a niko ih neće prepoznati.

Ali zrtve da! Žrtve nisu dobile ta pravo na privatnost, niko nije mislio da se treba njima to ponuditi one/i su spomenik tako da se trebajiu eksponirati, vidjeti i za uvijek ih freeze u našem i njihovom pamćenju kao žrtve. Uprkos tome da jedna od njih kaže kako joj je teško izaći na ulicu.

E sada šta me boli, boli me etika brige koju ni jedan od snimatelja nije imao/la. Ili bolje rečeno gledam kako su, mozda ne svijesno, dali puno više počiniocu nego žrtvi.

A žrtve su nama dale/i SVE! njihovo lice smo svi mi gledale/i. Njihovu bol, glas koji se prekida, drhti, samoću, loop pamćenja koji nikada ne prestaje. Koja ogromna tišina od strane autora/ke prema njima. Ogromna, neverojatna.

S druge strane, ti ratni zločinci, koji imaju presudu nisu dobili osudu.

I zadnje… boli me rečenica od jednog od autora koji na pitanje odogovori da: “tema (pocinioci) je njemu bila zanimljivija od prethodne (žrtve)”

… Za kraj, ostajem s kadrom zamaglenih osuđenih ratnih zločinaca koji sjede muški sa raširenim nogama i u kratkim pantalone i raspravljaju o svojim pravima i o glupostima iz ranih dana… dok žrtve u prvom planu bez imena povjeravaju nam svu bol!