između etike i mržnje
kada je u pitanjiu institucionalna odgovornost, ja ne znam gdje da gledam. obje moje zemlje, italija i bosna-hercegovina, su po tom pitanju pustinja!
ali u zadnjih petnaest dana imala sam osjećaj da se nešto mijenja, da se otvara jedan mali prostor. u bosni, suljagic je tražio očitovanje etičkog odbora po pitanju sex-afera u pravnom fakultetu i par dana ranije je bila odluka da vjeronauk ne ulazi u prosjek.
da budem iskrena, druga mi je bila draža zato što sama ideja da profesori, koji su iskoristili svoje studentkinje i koji su te iste studentkinje “posudili” drugima, i dalje sjede u raznim odborima i predaju pravo, meni je apsolutno krivo!
naravno da sam znala da odluka o vjeronauku znači tsunami, konfrontaciju, propagandu, ali sam se nadala da neće doći do mržnje, da će se ipak otvoriti jedan dijaloški prostor. da stranka iz koje dolazi ministar, njegova partija, bi igrala ulogu partije svih svojih građana i građanki koji su za nju glasali/e.
mislila sam tako pošto sam svaki dan, više puta, čula koliko je ta partija partija sekularne bih. partija svih građanki i građana, partija koja nije majorizirala hrvatski narod nego je dala šansu svim onima koji i koje sebe smatraju građanima i građankama bez nacionalnih ili vjerskih prefixa i sufixa.
naravno, pogriješila sam. partija je ipak partija i partija se drži vlasti po svaku cijenu i uglavnom za dobru dozu laži i populizma. tako da sada razmišljam da suljagić je jedan od onih pozitivnih grešaka u sistemu. i čim je ta greška blokirala, dobro već godinama uhodani, mehanizam mora da ide…
ali želim reći da mi se ova greška puno puno svidjela. ta greška je dala svježi zrak. jedan političar me je uspio iznenaditi i to je očito dobro. očito dobro da nisu svi isti i da postoje one/i koji/e znaju da je vlast usluga građanima i građankama te da treba biti u funkciji zaštite manjina i jednakopravnosti.
ali došli/e smo do mržnje, došli/e smo do iskorištavanja najbrutalnije simbolike koja postoji u bosni (i hercegovini) a to je simbolika žrtve, došli smo do srebrenice i tada je bila jasna veličina tsunamija.
odluka da vjeronauk ne ulazi u prosjek, nije bila o vjeronauku nego o prosjeku. ali to nije bilo relevantno. Svi su se očitovali/e. a ja sam se osjećala kao tokom queer festivala kada su se svi očitovali/e, zloupotreba većine se svalila na manjinu i srušila je. zloupotrebe većina su se spojile i donijele su mir. mir tišine, mir nestanka, mir simbolične smrti.
tada, a i danas, vidim istu dinamiku “većine” koje se diže da pokaže manjini pravi put, kako pokazuje da smo mi ostale/i samo ukras za turiste, za učenici/e koje ovamo dolaze da bi naucili/e o multikulturalizum, multietnicizmu.
a mi, mi ostajemo između etike i mržnje. etike, koja znamo da postoji, koju pokušavamo iskusiti, i mržnje koja nas stalno reducira, otklanja.
ali ja nisam mrtva. nisam umrla kad je tsunami ciljao queer, neću ni sada.
ipak dolazim iz južne italije trenirana da opstanem, trenirana da nastavim i gledam ovih dana kako su u milanu i napulju građani i građanke odlučili/e glasati za dva outsidera kao što su pisapia i de magistris, dva političara koji nisu s berlusconijem ali nisu ni sa italijanskim sdp-om…
meni to puno znači. znači da trebamo istrajati dok jednog dana, svi zajedno, ne shvatimo da retorike koje sklanjaju suljagićeve odluke sklanjaju i nas.
do tada možemo sjediti i piti kafu, rakiju, martini. možemo pricati o odmoru o ljubavi, ali trebamo znati da o našim granicama odlučujemo mi sami/e.
