loudtalks loudtalks – ad alta voce – glasno

le jardin de coyoacan

definitvno trebamo putovati, ići daleko da bi mogle vidjeti šta se u stvari dešava oko nas i u nama samima. Ja sam imala priliku ovu godinu putovati dosta daleko da bi mogla pristati na bistro, lucidno gledanje ove moje bosne i hercegovine i posebno sebe i sarajevske aktivističke scene.

mogla bih reći da sam se razočarala ali bi bilo jeftino i nepravedno. istina je da sam se ušutila, prestala pricati, vikati, pozivati ljude na aktiviranje, na protestiranje. morala sam se suočiti s istinom da nema trenutno vrste gradjanstva koje je potrebno za ta vrsta aktivizma. to znaci da treba nama, meni, nova strategija. ono sto je bilo do sada je neka vrsta guranja koje nigdje ne vodi.

1. maj je pokazao slabost i nekonzistentnost naše takozvane aktivističke fronte. mi smo lomljive i lomljivi. mi smo između previse vatri i ne znamo kuda. I, kad se stvori pritisak, trčimo na suprotnu stranu. ne idemo prema “zajedničkim institucijama” (teška ironija u samom imenu!) nego idemo suprotno, između žutih traka, van grada. te iste mi, se svađamo na facebooku i oštro osuđujemo jedne druge. kao da su nama potrebno još oštrica.

bezze, sve to je bezze. nema šta. pokazale smo da nemamo strategiju. strategija podrazumjeva preuzimanje rizika i spremnost na “retaliation” a mi nismo spremne za to. mi zelimo protestovati bez ozbiljnih posledica.

tako ne ide, nikada, nigdje ne ide tako. i naravno nema samo onih koje (simbolički) bježe, postoje one koje se furaju imati nešto važnje, one koje kupuju vreme da ne bi odlućile, one koje posmatraju i gledaju kada uskociti, ako se profilira uspjeh, i kada iskočiti, ako se profilira ne-uspijeh. sve u svemu većina nas se više bavi samim detaljima nego suštinom.

aktivni otpor prema korumpiranom sistemu se moze raditi na 1001 način i kao u priči sheherzade zahtjeva pamet, kreativnost i upornost i naravno želju za životom. sheherzada je znala iz poćetka da želi preživjeti teror muškarca kojem je život dosadio i zbog toga je imao potrebu prijetiti mladim, i po mogućnosti ljepim, djevojkama smrću. ali, sheherzada, za razliku od drugih djevojaka nije se izgubila u razmsljanju šta i zašto, nego se fokusirala na kako. i uspjela je. 1001 puta je spjela. ja volim sheherzadinu snagu, strategiju, a jos više moć njene rijeci i osmjeh.

trebala sam biti dovoljno daleko da bih pristala analizirati svoj aktivistički pristup i bijes i misleći na nju, odlučiti da dvije stvari mi apsolutno trebaju: osmijeh i glasna riječ (postoji i treće: gramatika, ali o tom po tom)

moja riječ: ja. jedan mali odgovorni ja koji se ne krije iza formalne ili neformalne grupe nego priča/piše u svoje ime, za svoje greške.

jedan ja/me koji riskira i smije se. po tom: moj glas na svoj blog.

ovdje mogu reci da 1. maja nisam uspjela. nisam imala neku posebnu strategiju, nisam imala mrežu, nije postojalo povjerenje da bi se radile konsultacije i donijele zajedničke odluke. tako da nije se desilo ništa od ono što se desilo u beogradu povodom pride-a ili što se dešava u zagrebu za varšavsku.

the king is naked and the queen is not any better! ali tu sam sada ja 😉

P.S. mjesto gdje se meni vratila mjera borbe, koja nije u drugima nego u sebi, je pakistan a razlog su aktivistkinje za ženska prava, open internet, sloboda od cenzura, filtriranje, sloboda govora/mišljenja. što podrazumjeva: glas/riječ i osmijeh